 Šta reći: stidim se, i došlo mi je da zaplačem Ono što sam naslućivao, dogodilo se! Posjeta je bila nikakva jer su prodate samo, slovom i brojem, 43 ulaznice, a to je ”kap u moru” ako se zna da je dvorana raspolagala sa blizu hiljadu mjesta. Piše: Meho Baraković Foto: Fatima Kovačić Göteborg, 27. oktobra 2006.  |
||
|
Prije neki dan saznam od neke svoje bosanske raje, a
oni to opet saznaše od neke svoje raje bosanske, da će se u povodu
završetka mjeseca Ramazana, a u sklopu Bajramskih svečanosti, u
Göteborgu, u naselju Hisingen, u prostorijama Ving gimnazije (nekadašnje
Lundby gimnazije) u 18 sati, 27. oktobra (dakle, u petak) održati
zanimljiva kulturno-zabavna priredba. Kvalitet ponuđenog programa
garantovali su sami njegovi učesnici: Vehid Gunić, Uzeir Bukvić, Bahrija
Hadžialić, Ahmet Bajrić i Dinko Mujanović. Znao sam da se radi o ljudima,
pravim profesionalcima u onome čime se bave. Zato sam i požurio da dođem
na vrijeme na ovu muzičko-govornu zabavu. I bio sam, među prvima, pred
vratima velike pozorišne i kino dvorane, pomenute gimnazije. Bio i –
zanijemio! Ono što sam naslućivao, dogodilo se! Posjeta je bila nikakva jer su prodate samo, slovom i brojem, 43 ulaznice, a to je ”kap u moru” ako se zna da je dvorana raspolagala sa blizu hiljadu mjesta. Cijena ulaznice, i to da se zna, bila je zaista simbolična: 50 kr. A to je toliko novca, ovdje u Švedskoj, da se može kupiti kutija cigareta, ali da bi se i kafa popila uz to, e onda se mora još koja kruna pridodati… Ali, šta reći: stidim se, i došlo mi je da zaplačem, kada sam sve to vidio, i u tome učestvovao. Ne znam kako je u drugim državama gdje nakon oružane agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, sada kao dijaspora žive Bosanci i Hercegovci, ali što se Švedske tiče, moje je mišljenje da Bosancima, kojima i ja pripadam, nije zaista puno stalo do tradicije, kulture bosanske, identiteta i svega onoga što čovjeka čini čovjekom, stvorom koji misli, osjeća i voli. Mi Bosanci u Švedskoj, niti puno mislimo, niti plaho puno osjećamo, niti baš puno nešto volimo. U to sam se uvjerio te večeri o kojoj sada, evo, i ovaj zapis pišem. |
||
 Fatima Kovačić i Vehid Gunić |
||
|
U sklopu BH Saveza žena djeluje i sekcija žena ”Fatima Gunić” iz Göteborga. Ova sekcija bh. žena, koja broji oko 50 članova, nosi ime rahmetli Fatime, koja je bila prosvjetni radnik i koja je u opkoljenom Sarajevu poginula u učionici sa svojim učenicima, a supruga je Vehida Gunića. Na ovoj priredbi je, prije njenog zvaničnog početka, Fatima Kovačić, koordinator Saveza žena regije Zapad, pozdravila sve prisutne i aktere večeri, dok je predsjednica sekcije žena ”Fatima Gunić” Munevera Hebib – Vehidu Guniću uručila diplomu u znak zahvalnosti što se tako intenzivno bavi i objašnjava našu narodnu, bosansku duhovnost, tradiciju, pjesmu i identitet naš, bosanski… |
||
 Munevera Hebib i Vehid Gunić |
||
|
Što se tiče samog programa, sve je urađeno na način, vrlo zanimljiv i profesionalan. Gunić je zaista nadahnuto govorio o svojoj knjizi ”Antologiji najljepših sevdalinki” tako što bi prije nego bi neka sevdalinka bila otpjevana u izvođenju Bahrije Hadžialić, solistice RTV Sarajevo, o toj pjesmi bi bila ispričana priča, kako je nastala i ko je njen autor. U taj mozaik, koji je potrajao skoro dva sata, riječi i muzike, vrlo smišljeno uklopio se i svoju knjigu ”Sijermina djeca” predstavio Uzeir Bukvić, novinar i publicista, koji sada živi i aktivno radi u Norveškoj. Bukvićeva knjiga, čiji je podnaslov ”Sjeverna pisma”, je knjiga reportaža nastala kao plod dugogodišnjih Uzeirovih obilazaka skandinavskih zemalja, ali i Bosne, i razgovora sa ljudima, našim ljudima, Bosancima i Hercegovcima, sada rasutim na sve četiri strane svijeta, kao Sijermina djeca. Svuda te naše ”djece” ima i svi oni u dijaspori Bosnu sniju, kuću svoju i avliju, i uzdišu… Da mozaik pjesme i riječi bude uistinu nešto što se ne zaboravlja, svoj udio u svemu tome na pravi način, pridodali su, i Ahmet Bajrić, izvođač sevdalinki i najtiražniji pjevač u bivšoj nam domovini, i Dinko Mujanović, harmonika, učenik rahmetli Ismeta Alajbegovića-Šerbe, muzičkog urednika RTV Unsko-sanskog kantona. Sve je bilo da valja i da se, ponešto nauči ili ono nekada znano da se ponovo čuje sa zvaničnog mjesta i od čovjeka koji je, i mjerodavan da to kaže, rječito i razumljivo. I sve je prošlo i minulo. I drugi je dan, pa noć i ponovo dan. A, vidiš, mene ne napušta nelagoda i gorčina, i pitanje: zašto smo mi Bosanci takvi ljudi i ne držimo, baš plaho puno do svoga identiteta i svojih korijena. Sve kao da se Bosne stidimo, što smo prije koju godinu iz nje došli i u njoj se rodili. Kao da nam je stalo da što prije budemo neko Drugi, neko ko svojih korijena i nema, pa da živimo, da prostiš, kao Niko na svijetu ovome ne živi. Nije nam ni zehru stalo da znamo ko smo, odakle smo i gdje su nam korijeni. Zar se sa takvim neznanjem može živjeti? Izgleda mi da može, ali kako… Još jednom hoću da kažem: stidim se, i došlo mi je da zaplačem, kada sam vidio koliko malo ljudi žele i hoće da čuju i uživaju u pravoj bosanskoj sevdalinci i riječima i rečenicama izrečenih od majstora riječi. Eto, i to smo mi, Bosanci… |
|
